Novi Kneževac – Performansom zatvorena izložba Ivane Popov
Nebeski pačvork inspirisao Duška Jančića da umetničke fotografije tumači i doživljava kroz pravoslavni katehizis. Onomatopeja – performans je aktivno uključio publiku u doživljavanje fotografija. Intuitivnost Ivane Popov privukla publiku
Izložba “Nigdina” Ivane Popov se odvijala u Kulturnoj zoni u Novom Kneževcu i zatvorena je posle tri nedelje pred mnogobrojnim posetiocima koji su želeli da čuju i podele doživljaj kako umetnice, tako i svoj i zaokruže izložbe “Koreni” koja su trajale pet meseci u Zoni.

Naime, umetnički direktor Kulturne zone Robert Sabo Benke je zvanično 1. aprila zatvorio seriju izložbi pod nazivom “Koreni” koja se odvijala u ovom umetničkom prostoru gde su radove izložili Igor Lazin, Jožef Nađ, Sabolč Dudaš, Robert Sabo Benke i na kraju Ivana Popov, naglasivši da su u Zoni prezadovoljni posetom jer je tematika zainteresovala veliki broj ljudi.
Sve je počelo performansom: onomatopeja, gde su korišteni različiti sitni, u glavnom, udarački muzički instrumenti i oponašali zvukovi iz prirode na iznenađenje i oduševljenje prisutne publike.

Duško Jančić koji sarađuje sa Ivanom inspirisan Nebeskim pačvorkom – grupom fotografija Ivanine porodice kroz prošlost je kroz pravolsavni katehizis tumačio njene umetničke fotografije i dao svoje viđenje njenog pristupa stvarnosti oko nje, naglašavajući da u svakoj fotografiji nazire dete koje se krije u umetnici jer se ona igra svime što je opkružuje. – U hrišćanskoj terminologiji postoje reči kad pokušavamo da definišemo Boga , Njegovu milost, život, često kažemo svemilost, sveispunjujući , sveprisutni, tako da Ivaninu “Nigdinu” možemo da definišemo kao Svagdina, gde sve je Ivana, svugde gde treba da bude i njene fotografije obuhvataju sve ono što prožima čovekov život. Ovde, na zemlji vidimo jer nismo anđeli i nemamo krila, dat nam je neki drugi život , kažemo da nam je Bog dao dva datuma u životu, datum rođenja i datum smrti, sve drugo je naše i na nama. Da mi ispunimo i izvršimo, ili ne ispunimo i ne izvršimo i Ivanine fotografije koje su ne samo ovde izložene, nego od “Edena” , “Mlečnog puta” do “Nigdine” su prožete upravo tom idejom – idejom života, ovde na zemlji, jer mi ljudi smo čulni, nismo vantelesni, prizemni smo i mi moramo nekako da primimo i doživimo umetnost, lepotu uopšte. Ne onu koja postoji sama za sebe kako kaže umetnički pravac, umetnost služi nama, a naravno i Bogu, nama da bismo ovim našim čulima lakše uvideli i shvatili lepotu koja nas okružuje – rekao je između ostalog, Jančić, naglašavajući da je ona u malim stvarima jer na taj način oplemenjuje dušu i čini nas boljim i lepšim.

Slike Ivane Popov ispunjene su nadom i vedrinom, kao i rajskim naseljem gde se sve skladno vidi i čuje. Gledajući te slike postajemo i mi u duši skladni, mekši. Ne samo u duši, nego i u srcu. Slike govore o uzdržanju, o realnom životu, padovima, usponima, zagrljajima, ali i o vaskresenju i večnoj radosti , veri i nadi.

Ivani nije bilo teško da odabere ove fotografije, nego da odgovori na pitanje odkud njoj sve to. Duboko je kopala po sebi i došla u svoje najranije detinjstvo i stigla na salaše svojih deda ujaka Ljubomira i Aleksandra gde je mnogo vremena provodila kao dete. – Na salašima me je uvek fascinirala širina pogleda i beskrajnost duša tih ljudi koji su tamo živeli . Mogla sam da osetim svaki put kad smo dolazili na salaš kako oni trče raširenih ruku i plaču od sreće što dolazimo, isto je bilo suza kad odlazimo, a njihovi pogledi i osmesi su nešto što je meni zauvek ostalo u srcu i duši i to zaista osetim dok se susrećem sa ovim životinjama , šumom i svim detaljima koji se vide na slikama. Taj osećaj koji ljudska duša proiznosi se može osetiti kroz moje istraživanje dok fotogfišem jer je ono intuitivno, nikad promišljeno – rakla je na kraju Ivana.
S publikom se oprostila kao i kad je otvorila izložbu otpevavši zajedno sa njima pslalm 23 na svoje i zadovoljstvo prisutnih.
DKP